Buduće emisije ugljičnog dioksida iz hrvatskog elektroenergetskog sustava

Abstract

Hrvatska je jedna od zemalja potpisnica Protokola iz Kyota koji ju obvezuje da emisiju stakleničkih plinova smanji za 5 % u odnosu na razinu emisija iz bazne godine. Protokol će stupiti na snagu tek nakon što ga ratificira 55 zemalja potpisnica koje sudjeluju s 55% u emisijama stakleničkih plinova zemalja obuhvaćenih Aneksom B Protokola iz Kyota. Hrvatski sabor do danas nije ratificirao Protokol. Međutim, iako ne predstavlja zakonsku obvezu, Protokol određuje važan okvir za planiranje razvitka svake države, pa tako i Hrvatske. Očekuje se da će hrvatske vlasti izabrati 1990. kao baznu godinu u odnosu na koju će se analizirati buduće emisije stakleničkih plinova. Kako proizvodnja električne energije igra značajnu ulogu u ukupnoj emisiji stakleničkih plinova, mogućnosti smanjenja tih emisija koje potječu iz elektroenergetskog sustava moraju se razmotriti s posebnom pažnjom. Provedena je usporedba tri hipotetska razvojna scenarija hrvatskog EES-a te su razmotrene poteškoće pred kojima će se naći sustav u slučaju da će se ukupna emisija iz sustava morati smanjiti za 5% u odnosu na emisije iz 1990. Kako nuklearne elektrane predstavljaju razvijenu i gospodarski prihvatljivu tehnologiju za proizvodnju električne energije čiji pogon ne uzrokuje emisiju ugljičnog dioksida, razmotrena je mogućnost smanjenja buduće emisije ugljičnog dioksida iz hrvatskog elektroenergetskog sustava uporabom nuklearne energije. Prikazane su tri razvojne opcije sustava koje se međusobno razlikuju po broju nuklearnih elektrana u pogonu, kao i emisije ugljičnog dioksida u svakoj od opcija. Izračunato je smanjenje emisije ugljičnog dioksida koje bi bilo rezultat zamjene dijela elektrana loženih fosilnim gorivom nuklearnim elektranama. Procijenjeno je koliko je nuklearnih elektrana u pogonu potrebno da bi se u razdoblju do 2030. godine emisija ugljičnog dioksida iz hrvatskog EES-a zadržala na razini koja je za 5 % niža od razine iz 1990. godine.